Multimedijalna izložba „Petar Lubarda 1907 – 1974 – 2017”, otvorena prije dvije večeri u Dvorcu Petrovića na Kruševcu, izložbenom prostoru Centra savremene umjetnosti Crne Gore, koja je i pored nesnosne vrućine koja danima vlada u Podgorici, okupila brojnu publiku, među kojima su bili i zaljubljenici i stručnjaci, kao i rođaci velikog slikara Đina Lazar i Đuro Lubarda.
Postavku, koja predstavlja dio zajedničkog projekta „Spomen-zbirke Pavla Beljanskog” iz Novog Sada i „Kuće legata” iz Beograda zvanično je otvorio ambasador Crne Gore u Srbiji prof. Branislav Mićunović. O njenom nastanku i značaju govorili su gosti iz Novog Sada dr Jasna Jovanov, upravnica Spomen-zbirke i Filip Brusić Reno, direktor Kuće legata, a u ime domaćina, CSUCG, obratila se istoričarka umjetnosti Maja Dedić. Iz Novog Sada i Beograda došle su i autorke ove postavke Dina Pavić, kustoskinja Kuće legata i mr Milena Kvas, kustoskinja Spomen-zbirke.
Ideja za ovu postavku krenula je od činjenice da su Lubarda i Beljanski bili bliski prijatelji, kazala je Jovanov.
- Spomen-zbirka Pavla Beljanskog čuva vrhunska djela Lubarde nastala između dva rata. Kuća legata čuva slike i iz drugog važnog perioda, kad Lubarda postaje umjetnik od svjetskog značaja. Među ovim radovima su i četiri platna koje je Petar Lubarda izlagao u Veneciji 1952. godine. Razmišljali su o stvaralaštvu i Beljanski je znao da uoči vrijedan rad, a Lubarda da ga uradi – kazala je Jovanov.
Na izložbi u Dvorcu Petrovića predstavljeno je 26 djela iz oba legata, Umetničke zbirke SANU, Narodnog muzeja u Smederevskoj Palanci i privatne kolekcije, kao i bogata arhivska građa - između ostalog i dokumenti koji se prvi put predstavljaju publici. Postavka obuhvata i taktilni segment u vidu grafičkog dijagrama odabranog umjetničkog djela Petra Lubarde, da bi i osobe sa oštećenim vidom mogle da uživaju u dostignućima Petra Lubarde. Naša publika do 2. septembra ima priliku da vidi i bistu Lubarde, rad Sretena Stojanovića, koja je otkrivena 27. jula – na dan kad je u Kući legata u kojoj je slavni slikar živio i stvarao do 1957, do svoje smrti, rekao je Filip Brusić Reno.
- Nije mi bio cilj da tokom ovih 40 godina rada napravim nekakvu nacionalnu umjetnost, to nisam ni mislio, nego da stvaram umjetnost i da govorim kroz nju ono što mi iznutra misao diriguje - citirao je on je citirao riječi Petra Lubarde, ističući da bi to moglo biti objašnjenje zašto je djelo ovog umjetnika značajno i neprolazno.
Ova izložba, kojom se proslavlja rođenje Lubarde, putuje, pa će poslije Podgorice biti predstavljena u Višegradu – Andrićgradu, najavio je Brusić.
Ako je vjerovati Napoleonu koji kaže da je „istorija laž oko koje su svi saglasni” onda je nemoguće spoznati i pravu istinu o realnom životu Petra Lubarde. Možda je njoj najbliži Aristotel koji u svojoj „Poetici” ističe da „pesnik ne piše kako je stvarno bilo već kako je moglo biti” te, stoga, ne čudi da mnoge priče o Lubardinom bivstvovanju poprimaju obrise legende, kazao je Mićinović.
- Baveći se istraživanjem života Petra Lubarde u namjeri da dio tog života vidimo i u pozorišnoj predstavi o kojoj maštam, spoznao sam mnogo toga, što kroz djela teoretičara umjetnosti, što kroz brojne storije i anegdote koje su se mogle čuti od njegovih najbližih savremenika. Valja istaći da ni jedna od priča, o istim događajima iz njegovog života nije bila ista jer je već uveliko prošla kroz filtere svijesti i pseudosjećanja onih koji su ih pričali. Drugim riječima, kad je riječ o umjetniku takve širine, prirodno je da svako ima i svoju predstavu njegovog života i življenja, a o stvaralaštvu, u kojem je kad mu ponestane boje koristio i zemlju iz saksije, da i ne govorimo. Stoga ni ova izložba koja je još jedna u nizu priča o Lubardi ne može biti ništa drugo do mogućnost da se i na naše živote prenesu njegovi unutarnji lomovi i strahovi koji, pretočeni na platna ukazuju na vječitu borbu života i smrti – kazao je on.
Hrabrost je u junačkoj zemlji reći da je strah pokretač, izvor unutarnjih turbulencija koje rađaju velika djela, ali od djetinjstva, od trenutka kad je sa pet godina posjetio oca na bojnom polju i vidio gomile mrtvih i ranjenih, preko holokausta, preko logora Stalag XVII u Austriji, gdje je na kolicima vozio tijela mrtvih logoraša, bombardovanja u kojem je osijedio za jednu noć, nove vlasti po čijim „porudžbinama” je, dovijajući se, uspijevao da ostane svoj i da radi „na svoj način”, vlasti koja mu je strijeljala oca, Lubarda je bio okružen lažima, prevarom, manipulacijama i onim najgorim – prirodnom smrću najbližih, nekad čak i po dvoje u istom danu, podsjetio je Mićunović.
- Od svega se branio slikanjem koje je za njega i bilo jedini realan život. Odbijao je da prihvati regule kojima svakoga život u društvu uči, još od „djetinjstva kad dijete utegnu pelenama”, kako bi rekao Ruso. Lubarda se i otimao i oteo svakoj vrsti „utezanja” - zaključio je ambasador.
On je na kraju poručio da Lubardino djelo treba pokazati svijetu i vratiti mu mjesto koje mu je, pored Pikasa i Šagala, nekada i pripadalo. Ova postavka je realizovana pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Crne Gore, Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije, Ambasade Crne Gore u Srbiji, Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i vjerske zajednice AP Vojvodine i Sekretarijata za kulturu Grada Beograda.
S.Ć.


Beskrajni svemir ateljea

Priča o Lubardi je priča cijele jedne epohe koja je iza nas, a iz koje se mnogo može naučiti o danima koji nam predstoje. Sve vrijeme oko njega su se događale „velike” stvari i „velike” promjene u društvu, a on je uvijek ostajao isti, bježeći od svega toga u beskrajni svemir svog ateljea iznad koga je napisao „Sve dođe i prođe”, kazao je Mićunović.
- Prošlo je 110 godina od Lubardinog rođenja, a aktuelnost i dubina njegovog djela ne prestaje da zaokuplja našu svijest. Isto je i sa njegovim životom. Slika o njemu i kod nas, iz godine u godinu, sazrijeva i mijenja se, a misao da ćemo spoznati pravu istinu o njegovom „realnom” životu je sve dalja i dalja. Što više posmatramo njegova platna ona bivaju sve bliža našoj stvarnosti u kojoj se i njegova „epoha”, modifikovana, opetuje zlokobno nas opominjući da se njegov scenario prepliće sa našim na putu koji je, što više ponavljamo krug, sve duži i duži – naveo je Mićunović .